Nobodys Princess

Prazan jastuk. Ti nisi tu. Treperave uspomene me plaše, postaju nejasne... bojim se da ću te zaboraviti. Kako sjećanja mogu u isto vrijeme biti tako lijepa i tako bolna? Ponekad mislim da ću se raspasti po šavovima kada se sjetim tvojih očiju... plavijih od svakog mora, svakog neba, od svake nijanse plave boje. I koliko su mi u ovom trenutku nedostižne. Divljačka bol mi se širi čitavim tijelom u pravilnim razmacima. Od te boli mi se tijelo grči kada se sjetim tvojih savršenih usana, punih, blijedih. Mekih. Svakog se jutra budim zbunjena; u strahu da se tvoje proročanstvo obistinilo... da sam te zaboravila, olako, kao da te nikada nije ni bilo. Priberem se, natjeram se na sveopću bol koja izvire iz sjećanja, ona me podsjeća na tebe. Vrijedi, jer ti si jedina stvar koju ne želim zaboraviti. Još se ne usuđujem smijati, kukavno se povlačim u sebe znajući da se niti ne mogu smijati bez tebe, bilo bi to oskvrnuće.

Kiša pada - bezbojno je sve i dalje... dok god mogu čuti kišu kako pada, dok pratim besciljne potoke kišnih kapi, dok god besmrtno sivilo ostavlja dojam smirenosti...sjećat ću te se. Kad kiša jednom ne bude mogla pobuditi moju polumrtvu krv i podsjetiti me na tebe-bit ću bespoštedno izgubljena, probodena bodežom izdaje, tvojim riječima, vlastitim sjećanjima. Izdahnut ću, tren prije nego zauvijek sklopim oči, usne prošaptat će tvoje ime u nadi da ćemo se jednom i mi sresti.

Jess. (p.s. znam da sam emo ovih dana. shit, i still hate that goddamn word)

I've become so numb I can't feel you there
Become so tired so much more aware
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you

Meni jedna od najdražih pjesama. Znate onaj osjećaj kada pronađete pjesmu koja vam i po riječima i po glazbi sasvim odgovara? E, tako je meni s ovom. Samo... čini mi se da su ljudi oko mene pobrkali pojmove NUMB i frigidnost... ili sam ih ja pobrkala...?




Ne znam... ono što me trenutno muči je sve veći broj ljudi koji su mi rekli da sam frigidna, neki čak i emocionalno zakinuta. Divno, zar ne? Ne bi to bilo ni tako strašno da mi nije stalo do mišljenja tih istih osoba.
Iskreno, svaki put kad to čujem, reagiram baš onako kako oni predviđaju-nikako. Kao da ih ne čujem. A iznutra boli k'o vrag. Nekad doslovce osjetim fizičku bol pri samoj pomisli na to. Otkad znam za sebe-bila sam hipersenzibilna. Ali sam s vremenom naučila ne pokazivati to. Moja odluka na koju imam pravo. Ali me riječ frigidna toliko prokleto boli. Pa ja osjećam. Samo sam zaboravila kako pokazati da osjećam. Mislim, nikad nisam mogla razgovarati o tome. Ni sada ne mogu.

Uh, nadam se da će me ova apatija napustiti uskoro...

Pozdrav svima,
Jess.

Nađoh u hrpi starih (a srcu mi dragih) papirića jedan... Ne tako stari... Ali dovoljno da vidim koliko sam se promijenila. Na tom su mi papiriću ljudi napisali moje osobine:
Zabavna i draga
Pametna i marljiva
Društvena i simpatična
Optimistična i organizirana
Sitna ali dinamitna
Dobra i pouzdana prijateljica
Vesela.
Ja? U prvi tren uopće mi nije bilo jasno je li to bio MOJ papir s MOJIM osobinama. S druge je strane pisalo Olja. Gdje su sve te stvari nestale? Malo je ostalo nepromijenjemo-Ostala sam dobar prijatelj. Nadam se barem. I ostala sam sitna :) i... zabavna. Pamet se valjda ne mijenja... ALi se sve ostalo promijenilo. Ljudi oko mene to shvćaju... Oni koji su me poznavali tada. Samo ja to dosad nisam, nisam imala se s čime usporediti. Dosad. Našla sam dokaz o onome kako su me ljudi vidjeli. I kakva sam sada. Nisam baš divna osoba ovih dana. Bljuf!
Sad sam više...
Zabavna ali zločesta (htjedoh reći zla... ali previše je to)
Pametna ali lijena (rekoh da neću nikome dopustiti da me nazove glupom)
Asocijalna (relativno, imam nekoliko ljudi.. i više mi ne treba) i antipatična
Teški pesimist i FKT neorganizirana... izgubljena u vremenu i prostoru
Sitna. Eksplozivna.
Ono za prijateljstvo sam već rekla...
Vesela? E, nevesela... a dobro, nisam neki sad tu suicidalni manijak :) nije sve tak loše.. ponekad znam bit jaaaako vesela (bez stimulansa, bilo alkoholnih ili bilo kakvih drugih)

Svejedno. Ne znam tko sam. (kako čudna izjava tinejdžera, zar ne?!)

Jess.

Kao da me nešto guši u plućima, pritišće me svom silinom svemira, ne da mi da dođem do zraka. Sva moja nastojanja da se oslobodim iz tog čeličnog stiska sumnje, tuge i zdvajanja jednostavno su beskorisna. Divljačka bol koja i mene i svaku moju misao probada bodežom nesigurnosti i čežnje proganja me od trenutka kada otvorim oči pa do onoga kada ih sklopim i zaspim. Sanjam ju. Čitavu noć me bode-u prsa, u trbuh, u srce. Ne jako, ali dovoljno da znam da je tu i čeka me da se probudim. Ponekad me strah probuditi se i otvoriti oči. Strah me jer znam da ću opet vidjeti to grozno lice iščekivanja, lice koje ništa ne otkriva. Samo plaši. Uz sav taj strah, čežnju i bol potrebno je funkcionirati. To mi je valjda najteže. Lakše bi bilo prepustiti se strahu ili boli-upasti u neki delirij, groznicu ili nešto slično i bit svjestan sebe samo u fragmentima jave. Ne funkcionirati. Teško je ustati se ujutro. Pomisao na sve izazove koji me čekaju taj dan stvara nesnošljivu mučninu. Ali izdržim. Prvi je izazov najteže svladati. Suočavanje s novim danom. Nakon toga sve je relativno lako. Čak i disanje.
Onda Opet dođe prokleta večer. I opet me nešto stisne u grlu i guši me. Zašto ne mogu imati ono što najviše želim?!

Nikad dovoljna, Jess

Eo mene s novim postom. U novoj godini. Ohrabrena, poprilično. Odlučila sam da neću više dopuštati da me određene stvari/ljudi povrijede. Ne želim nikome dopustiti da me iznervira do suza. A primijetila sam da ljude to zabavlja. Mislim, nisam ja neki psihopat ili nestabilna osoba. Rekla bih iskompleksirana. Poprilično. Ali dobro. Sad sam bolje. Osamnaesti je siječnja. Još nijednu suzu nisam pustila. A bilo je teško. Baš sam se u srijedu osjećala poprilično loše-zbog plesa, zbog proklete kemije; pitao me je pola lekcije!! Pola!! A ja se glupaca nisam mogla sjetiti ništa o aluminiju. Idiot. Al dobro. Komad. Nisam plakala. Onda sam se u srijedu k'o pas umorila na plesu, shvatila da ima pokreta koje ne mogu napraviti savršeno (nisam perfekcionist, ali volim ples) i opet se rastužila. Ne, ja nisam EMO. Samo sam, eto, malčice osjetljiva. Ali nisam ni onda plakala. Danas sam nervozna-sutra je nastup. Rekla sam svojim najbližima da ću, ako se osramotim, sutra poslije nastupa spakirati svoje stvari i otići živjeti na istok Ukrajine pod nekim lažnim imenom (nekim jadnim). Nadam se da će sve dobro proći jer nisam baš vješta u pakiranju :)

Love, Jess

Krupne modre oči odskakale su od njezina prebijela lica. Put joj je bila poput bjelokosti-blijeda, glatka, savršena. Dva luka savršenih obrva dodatno su skretala pozornost na dva plava prozora u dušu kroz koje se ipak nije ništa vidjelo. Neobičnost njezina izgleda je naglašavala i crna boja njezine kose s plavkastim odsjajem... a bila je to njezina prirodna boja.
Djevojka čudnog izgleda i još čudnijeg imena Asetha, nigdje nije prolazila nezapaženo. Biće skladne figure, baršunasto meke kože i specifična parfema intrigantnog naziva Fallen Angel plašilo je nerijetko priproste ljude oo sebe, zgražali su se nad njezinim gotovo groteskno lijepim, čudnim izgledom. Besmislice! Njoj je to savršeno odgovaralo-nije bilo potrebe za suvišnom komunikacijom s pripadnicima iste vrste; glupi su. Većina jest. Zato je se i boje. Ponekad samo bi ju žacnulo posred srca kada bi čula što ostale kolegice misle, govore i lažu o njoj… Istina, nitko nikada nije osporavao činjenicu da je ona natprosječno inteligentna, ali nikada nije bila pohvaljena od svojih kolegica. Prijatelja nije imala već 3 godine. Tako je to valjda kada se doseliš u novu sredinu, mnogo, mnogo veću od one na koju si navikao. Ipak, nikada nije ni tražila lažna prijateljstva. Štoviše, to je smatrala jednim od najgnusnijih nuspojava modernog društva i civilizacije općenito.
Uvijek pretjerano iskrena i otvorena stvarala je dojam hladne, frigidne osobe i time tjerala od sebe i pripadnike suprotnog spola koji su je u početku gledali sa zanimanjem. Nikada nije govorila o svojim osjećajima. A i kome? Zar je koga briga? No, ipak bilo je muških pojedinaca koji su se usuđivali prići joj. Svakom je dala šansu. Uzalud! Svi su se nekako činili jadnima-svima je mogla naći barem dvije-tri mane. Znajući da je i sama sebi postavila visoke kriterije i sebe smatrala za moralnu osobu neiskrivljenog pogleda na svijet (nije bila umišljena),očekivala je i od druge strane tako nešto. Nekako su se svi ti nazoviudvarači nizali u tri godine fakulteta i postajali dijelom bezlične mase istih. Ogavno! Znala je da ne želi nekog glupog idiota, ružnog (jer, što će ljepotici doista zvijer) i zadrtog, preemotivnog izvana, a bezosjećajnog duševnog bolesnika iznutra, hladnog i za intelektualne razgovore nesposobnog muškarca. U svakome je od njih tražila nešto što bi iole odavalo prisustvo kvalitete koju ona traži. Nitko ju nije mogao uzbuditi. Kako god to shvatili.
Shvativši kako već ima odgovarajuću naobrazbu, osiguran posao za budućnost i svu materijalnu zadovoljštinu koju je smatrala da zaslužuje-zapitala se kada će ona dobiti malo ljubavi. Siroče je otkad zna za sebe i oduvijek je dobivala samo mrvice ljubavi, katkada niti to. Izmučena usamljenošću ipak nije odustajala od visokih kriterija-iako je puno puta bila na kušnji. Odlučila je trgnuti se. Ne mijenjati ništa veliko, ali malo se, samo malo prilagoditi.. tek toliko da unatoč promjenama ostane dosljedna samoj sebi. Zaključila je da već dugo, dugo nije samu sebe počastila večernjim izlaskom.
-Izaći ću još večeras.-i onda se načas uplaši.
-Ta sama da idem? Ma idem! Cijeli sam život sama.

I zaista je tu prvu večer pronašla mjesto za izlaske, za sebe… Mjesto na koje se još puno puta bila vratila-dobra atmosfera..ljudi s kvalitetama. Ipak, nitko ju nije toliko zaintrigirao da joj krv barem malo brže potrči niz vene. Još nitko.
Tako je jedne večer opet otišla na to već joj dobro znano mjesto; noćni klub-u podrumu, doista velik.
Sjela je za šank i okrenula se prema rulji kako bi vidjela ima li koga poznatog-njoj poznatog i vrijednog sjećanja. Nešto ju je natjeralo da pogleda prema drugom kraju kluba. vidjela je visokog muškarca okrenutog leđima u kožnatom kaputu. Njezine prirodno žarkocrvene usne bez trunke šminke zadrhtaše tolikom silinom da joj se, kada je kasnije razmišljala o tome, učinilo kao da je imala nekakvu epileptičnu epizodu. Krv ne da je potrčala uz vene, nego je udarala takvom brzinom i silinom da joj je šuštalo u ušima. Osjećala je kako ta krv, njezina krv vrije, kako zaglušujuće lupa njezino srce. Pribrala se nakon nekoliko trenutaka. Vidjela je tada na iznenađenom licu barmena da se ponijela čudno. Pogledala je u svoje ruke-i dalje se prstima grčevito hvatala za barsku stolicu; prsti su joj bili žuti, gotovo bijeli od siline stiska. Opustila se. Ipak, bila je uplašena-ta nije ni vidjela pravo tog čovjeka u kožnom kaputu; kako je moguće da je tako reagirala. Okrene se još jednom prema mjestu gdje je maločas bio on i ne vidje ga. Pokunji se, okrene ka šanku i naruči još jedno piće. Odjednom opet osjeti navalu krvi i ugodnu toplinu popraćenu žmarcima po cijelome tijelu. Blizu je! Zaista, pored nje je stao neki čovjek, ali on nikako nije odgovarao onome-bio je to oniži, debeljuškast i proćelav muškarac srednjih godina.
-LJIGA, vidjelo mu se a licu-pomisli ona i zgađeno odvrati pogled.
Vidjevši kako mu je poklonila milisekundu, a previdjevši izraz zgražanja, on se odmah ohrabri i htjede ju počastiti pićem. Odbila je. On opet. Ona opet odbije. A ovaj navalio. Asetha koja uvijek drži do kurtoazije, ovaj put posve zaboravi na nju i sva razdražena i razočarana pošalje ga k vragu. Tek što je to izgovorila, shvatila je kako je to bila pogreška jer je tip zacijelo bio pijan. On se odmah nađe uvrijeđenim i počne je vrijeđati, a zatim i zamahne rukom. Tu je ruku zaustavila jedna druga ruka koja je izvirivala iz rukava kožnog kaputa. Razrogačenih očiju ona se okrene i ugleda najljepše lice-u tren razabra da je to onaj isti kaput s drugog kraja. Umalo vrisne od iznenađenja. Netremice je gledala u to divno live blijede puti, prostodušnih modrih očiju obrubljenim dugim trepavicama, skladnoga nosa, savršenih usana-donja usnica bila je nešto deblja od gornje i činila se naoko meka, mekša i nježnija od same vile. To skladno lice njezina spasitelja, čvrstih i snažnih kontura obrubljeno je bilo crnom kosom s plavim odsjajem-sitnim kovrčicama na pola dužine do ramena.
Onaj se ćelavac izgubio odjednom. Ostali su njih dvoje sami. Gledali su se, ništa ne govoreći. Asetha je bila u nekakvom transu, zbunjena, izgubljena u bespućima njegovih očiju. Najzad se pribere i ogleda njegovo tijelo-kamena prsa, snažne ruke…ali ne nabildane, već stvorene za zaštitu slabijih.
-Atal, –izusti on napokon- zovem se Atal. Vi ste?
-Asetha.-prelomi joj se preko usana. I onda se odjednom ohrabri i uputi mu osmijeh, najveći mogući. Rijetko se ona smiješila drugim ljudima. On kao da je to znao, ili je možda i sam bio škrt s osmjesima, pa joj uz vidno olakšanje uputi jedan nazad. Nekako se su s VI prešli na TI. Razgovor je s općeg kritiziranja društva skrenuo na malo intimnije teme i tu je Asetha zastala. Nije joj to odgovaralo. Iako je imala povjerenja u njega, osjećala se tako ogoljenom pred njime i vjerojatno bi tada bila svisnula od muke da je morala još koji tren pričati o sebi i svojoj prošlosti.
Atal i Asetha su se počeli družiti sve više, pa su se nakon dva tjedna viđali gotovo svaki dan Zaljubili su se. Bili su savršeni par. No, Atala je smetalo to što ona nikada nije pričala o svojim osjećajima… I nakon nekoliko mjeseci nikada mu nije rekla : Volim te!. Pokazivala je to na sve moguće načine, ali njemu to kao da nije bilo dovoljno. Htio je to čuti. Nikada nije ni pokazivala kada se ljutila, ni kada je bila sretna.
Jednog je dana on odlučio stati na kraj tome. Pitao ju je voli li ga.
-Da-rekla je.
-Da, što?! Voliš me?!
-Da.
-RECI TO!
-Ne mogu-reče ona i ušuti.
Atal je tada planuo… Kako nikada ne možeš pokazati što osjećaš?! Kako?! Ako mi ne kažeš da me voliš ILI da me mrziš otići ću. Ako mi čak i kažeš da me mrziš, ostat ću. Ali mi reci nešto. Ona samo lagano zatvori oči, okrene se na peti i izađe iz sobe. On pobjesni i poče spremati svoje stvari. Ali je tada začuo kako ona plače. U tom trenutku, on osjeti toliko sreći zbog njezine tuge; napokon ju je znala pokazati.
Atal uđe u sobu. Asetha je polako pridigla pogled, gledala ga je nekako ispod obrva. Polako joj je prišao. Kroz glavu joj prođu svi ovi mjeseci zajedno i neiskazivanje fizičke ljubavi. Ona se digne s kreveta i naglo ga privuče k sebi poljubivši ga jako strastveno. Bio je ugodno iznenađen. On je preuzeo inicijativu-strelovitom joj brzinom skinuo majicu i pritisnuo ju o zid jako snažno da ju je malo zaboljelo. Možda bi i povikala ali je onda vidjela kako se njegovo fantastično tijelo napelo, kako mu je žila na vratu iskočila, a žile po rukama ponosito ocrtavale mišiće koji će je za koji tren obgrliti cijelu. Svalili su se na pod, izgarali su uživajući jedno u drugome, činilo im se, satima. Naposljetku su se opružili po krevetu i još dugo ostali tako, šutke ležeći. Nakon neprospavane noći i beskrajnog milovanja, sve što je Asetha rekla prije nego je pred jutro zaspala bilo je: Ja Osjećam! Volim te! Please Wake me in the morning.
Atal ju nježno poljubi u čelo i nježno privine na svoja mramorna prsa na kojima je ona zaspala uz smirujući zvuk njegovih ujednačenih otkucaja srca.

NApomena: ova pričica sadrži jako malo biografskih dijelova.. tak da... :) NISAM JA ASETHA... samo niti ja ne mogu reć kako se osjećam. Ali to je uglavnom to.. i da, imamo isti ukus što se tiče muškaraca

Jednom za svagda da riješimo više tu zavrzlamu oko mojih reakcija na žile na muškom tijelu... Nemaju veze s vampirima... Nemam pojma ni ja sama...
ALI kada vidim onako izražene žile na rukama, VRATU... ma bilo gdje... I go bananas... SLična reakcija kakvu muškarci imaju na, hm, neku dobru guzu ili dobre grudi...
Već su mi nekoliko puta rekli da nisam normalna i čude mi se, a ja se onda osjećam jako zbunjeno.. šta stvarno nisam normalna?! Ali jesam! Znam... ili?
Nije da mi se ne sviđaju tipovi koji nemaju nekak' izražene žile... ali moram priznati da su mi ovi 'žilavi' malo privlačniji. Toliko o tome. Eto, otvorih ja dušu o žilama. Moram sad biti spremna da će me ostatak nacije (ili tkogod već pročita ovo) smatrati Frikom.. ali kao što sam već spominjala.. biti Frik nije nešto loše...

Love, Jess.

Nakon jutarnjeg ispijanja kave u omiljenom mi kafiću koji podsjeća na kafić Uzdravlje, ako ni po čemu, onda barem po raznolikosti gostiju, idem u školu. Gimnaziju, ne? U kojoj ne dajem sve od sebe. Zapravo, gotovo ništa, ne uzbuđuje me baš gradivo, ljudi su mi mnogo zanimljiviji. I moje črčkarije… i moja najveća strast-pisanje.
Nego, idem ja tako prema svojoj gimbi; kad ono ispred mene horda osmašica. Pa dobro. Ne, nije dobro! Neonacisti! Sve djeve imaju plavu kosu, plave oči i nose one in boje-maslinasto zelenu i smeđu. Ok, i ja nosim te boje, ali u kombinaciji s njihovim izgledom baš izgledaju k'o nacisti. E, sad, da se sasvim normalne djevojke (plavokose, plavooke i maslinastozeleno obučene s mentalnim sklopom primjerenim za njihovu dob) ne bi uvrijedile-nemam ja ništa protiv vas. Dokle god ste zdravorazumski orijentirane. No, da se vratim na ove, glavne akterice kojima odlučih posvetiti ovaj post-kladim se, da ih netko stavi pod ono plavo svjetlo da bi im sa čela vrištao otkriveni kukasti križ. Vidim ja, jedno nevino djevojče u crnom, Martama, crnih noktiju i malo drukčije boje kose prolazi pored njih. Pa se sve nećka: hoće-neće. Prošla je. I vidjele su je. (Ok, ovo je bio logični slijed događaja-ako netko prođe pored tebe – u 99% slučajeva ćeš vidjeti tog nekog. Osim ako nije neka velika oluja ili si ti u sedmom nebu; možda bi čak i onda vidio… ali su ju one VIDJELE.)
Jadna ona-odmah paljbu na nju otvoriše. Kao, mala ide 7. razred pa ju odmah i osmašice (klika, ne?) zovu malom… nosi majicu s logom LP-a (tim više sam suosjećala s njom). I sama slučam LP i ide mi na regenerativni organ (zadužen za oslobađanje tijela od alkohola i štetnih stvari {a nije bubreg}) to da djevojke bez pola mozga dovikuju MENI da sam Sotonjara – jer imam CRNU MAJICU na kojoj je otisnut Chester kako liže lizalicu. Real Scary… E, a onda samoprozvani metalci koji misle da su nešto ako znaju 2 pjesme od Metallice i 2 od Cradle of Filth kažu da sam … joj.. kako ono bje… fejker… E, jebiga onda! Mislim, ne kažem ja niš' protiv onih koji znaju 3 ili više pjesama od Metallice (hehe, 3 - ne dvije :D), ali ako znaš samo 'Nothing Else Matters' (koju, btw, zna i moj bratić od 4 godine), meni nemoj srat'!
Da se vratim na situaciju pred milom mi gimnazijom; ''djeve bajne'' joj dobacuju meni već dobro poznate spike-da je frikuša (iako ja tu ne vidim ništa loše - tak' od milja zovem sestru i najfrenda-frik), kretenuša, retard, EMO (matere mi, mrzim taj izraz-WTF bi kao to trebalo značit'-biti senzibilan je nešto loše-a kladim se da su emo oni koji druge tako prozivaju… mislim, brate, ne smiješ se sad više ni namrštit da ti netko ne kaže da si frikin emo). Mi mladi sami sebe uništavamo. Tko će nama pomoći ako ne mi sebi sami?! Pobogu ljudi, probudite se- u pitanju je glazba! Koja možda i čini veliku većinu naše borbe kroz život… but c'mon! Zar je bitno to što ja volim LP, ti Fort Minor, a onaj tamo Moonsorrow (da, znam Čupo, voliš me )?! Ok, techno isto… mislim, bilo koja vrsta glazbe! Onaj turbofolk… ne ubrajam…još me nitko nje uvjerio da je to neš' kvalitetno. (Možda jednom, sumnjam.) TO je, društvo moje, srž pojma «EMO» : pičiš u tri pizde mater'ne krokodilske suze za bezveze… I ''suzama lepiš tapete' ili, eto, opjevavaš svoj ''Brushalter'' k'o moja imenjakinja. (Da ne bi bilo zabune- na Googleu sam tražila koju pjesmu kako bih znala o čemu pišem kad je riječ o Turbofolku; uopće se nisam iznenadila vidjevši naslove pjesama koji su samo potvrdili moje stajalište).
E, sad… ovo će zvučat' FUL hipijevski al' dobro: MAKE LOVE, NOT WAR! Neću ja nikome govoriti kako da se oblači i što da sluša… mislim (djelomične) demokracije je još bilo i u Starih Grka… I smatram da su odstupanja od uniformiranosti poželjne osobine (ukoliko su moralno prihvatljive) : pozdrav djevojci s crnim noktima i majicom LP-a kojoj ne znam ime!

Heh, znam da sam mogla stati u njezinu obranu, ali dan mi je bio u takvoj banani… Kak' bi neki rekli (oni koji me mrze više nego ja Busha) bila sam EMO. Ja bih rekla PSEUDOEMO, al' ok. Tko mene pita.
Love, Jess.
P.S: Ne želim raspravu o tome koja je glazba bolja od koj; ako želite-slobodno napišite koju glazbu preferirate, ali onog trenutka kada pročitam blaćenje neke druge-brišem. Ako se netko od turbofolkera osjeća povrijeđenim… nek' mi napiše zašto… a ja ću mu se posvetit' u sljedećem postu. Možda. Ako bude uvjerljiv. Toliko zasad.

P.S. 2. Hi to MFDG

Here; piece of my heart. Hate me if you want I know some people do.
· I'm not a perfect girl.
· I don't have the hair that stays in place
· I'm a human being and will fail you often
· I don’t always say the right things
· I don’t have the body of a supermodel
· I’m not calm, quiet nor reserved
· I’m self-centered
· I won’t always love you
· I won’t make it easy on you
· I’m a hypocrite
· J’accuse!
· Double-standards prevail
· I don’t always want you to hold me
· Irony loves me
· I hate stupid people
· I don’t want flowers and candy
· You’re blind
· I want to hold your hand
· I have INVENTED the sarcasm
· I contradict myself often
· I don’t want to hear that you like me or that I’m cute
· Sometimes all I want is for you to hold me
· I won’t change for you
· I don’t believe in myself
· Don’t say you love me just to get on my good side
· How can I be good to me when you won’t be?
· All I ask is that you-hug me
-talk to me
-be interested
-be genuine
· I’m artistic
· I’m nobody’s princess… I’m sick of it; now I want to be somebody’s princess
· F**K LOVE
· I’m shy
· What I say goes
· I hate you
· I want you
· I love you
· I’m sorry
· I hate it when you look at me like that
· I’m sensitive
· I’m brutally honest. I don’t give a…
· I cry sometimes
· More than likely, I’m smarter than you. And you know it!
· DON’T LIE TO ME!!!!
· If all you want is sex, you may as well f**k off, you are not getting it from me
· Chocolate is my weakness
· I see right through you
· Protect me, please
Jess.

''Tako spremna da ti ovdje dođe kraj,'' promrmljao je, praktički sebi u bradu, ''da ovo bude sumrak tvoga života, iako ti je život jedva počeo. Spremna si odustati od svega.''
''Nije to kraj, to je početak'', usprotivila sam mu se gotov bez daha.
''Nisam vrijedan toga'', tužno je rekao.
''Sjećaš li se kad si mi kazao da ne bidim ysebe vrlo jasno?'' upitala sam ga, podigavši obrve. ''Očito patiš od istoga sljepila.''
''Znam što sam.''
Uzdahnula sam.
Ali sad mi je prewstao tako spremno odgovarati. Stisnuo je usne i stao me prodorno promatrati. Jedan dugi trenutak proučavao mi je lice.
''Znači sad si spremna?'' upitao me.
''Ovaj.'' Progutala sam knedlu. ''Da?''
Osmjehnuo se i polako počeo priginjati glavu, sve dok mu hladne usne nisu dotaknule kožu tik pod kutom moje čeljusti.
''Baš sad?'' prošaptao je, studeno dišući uz moj vrat. I nehotice sam zadrhtala.
''DA'', prišaptala sam, da mi glas ne bi dobio priliku da prepukne. AKo misli da blefiram, razočarat će se. Već sam donijela tu odluku i bila sam sigurna u nju. Nije bitno što mi je tijelo kruto kao daska, što su mi ruke stisnute u šake, što mi je disanje nepravilno...
Mračno se zahihotao i odmaknuo od mene. Na licu mu se ipak vidjelo razočaranje.
''Ne možeš zaista vjerovati da bih tako lako popustio'', rekao je s ogorčenim prizvukom u podrugljivom tonu svoga glasa.
''Daj djevojci da sanja svoje snove.''
Podigao je obrve. ''Zar o tome sanjaš? O tome da postaeš neman?''
''Ne baš'', rekla sam, namrštivši se na njegov izbor izraza. Neman, baš. ''Uglavnom san jam o tome da zauvijek ostanem s tobom.''
Izraz mu se promijenio, smekšavši se i rastuživši od prigušene boli u mom glasu.
''Bella.'' Prstima je blago prešao obrisima mojih usana. ''Ostat ću s tobom - nije li to dosta?''

....A onda se nagnuo i još jedanput priljubio hladne usne na moje grlo....

Stephenie Meyer (ne Stephanie) - Sumrak (Twilight)

HTjela sam s vama podijeliti samo mali fragment predivne knjige. Predobre. Hipnotizirajuće. Eto. Čitajte.
Jess.